Priča
Boriš se hrabro, boriš se časno… Ali zašto se zapravo boriš?
Kako bismo razumjeli naš rat i borbe naših vitezova, moramo pronaći znanje koje je većina zaboravila. Korijeni našeg sukoba sežu do same prirode svemira. Svijet nije oduvijek bio ovakav.
U dobu prije vremena kakvo poznajemo postojali su samo mistična praznina i drevne, neoblikovane energije. Ne znamo što je pokrenulo promjenu, ali te su energije počele poprimati oblik. U tom nastajućem tkanju jedna je nit, osobita moć, stekla svijest.
To je biće bilo Logos, a njegova je želja bila stvoriti odraz samoga sebe. Oblikovao je Carnac, njegove visoke planine, duboke doline i plavo nebo. Prizvao je vodu da kleše stijene, preplavi doline i ispuni oceane. Svijet je postao veličanstven, poput tirkiznog dragulja u mističnoj praznini. No Logos nije bio zadovoljan. Želio je da i drugi dožive ljepotu rijeka, oceana i jezera. Stijene i planine bile su veličanstvene, ali beživotne.
Od energije kojom je oblikovao planine stvorio je život. U vodi su zaplivale ribe, iz zemlje izrasla stabla, kopnom krenule životinje, a nebom ptice. Na kraju je stvorio ljude na svoju sliku. I oni su, poput njega, mogli oblikovati svijet prema svojim potrebama.
Neko je vrijeme sve bilo dobro. Logos, kojeg su ljudi nazivali bogom, bio je zadovoljan, a njegove su se tvorevine radovale i napredovale u darovanom svijetu.
Ali to nije potrajalo.
U žurbi da stvori čovječanstvo Logos je jedan dio energije ostavio napola oblikovan. Zaboravljen u najtamnijoj dolini, stoljećima je čekao svoj red da postane nešto lijepo.
Isprva je bio strpljiv.
„Logos sigurno ima poseban plan za mene”, mislio je. „Možda još nije odlučio u što će me oblikovati.”
No poput svakog svjesnog bića kojem je pružena pažnja pa je napušteno, gubio je strpljenje i postajao ogorčen. Umom sličnim Logosovu zaboravljena je energija polako oblikovala samu sebe. Nije bila ograničena konačnim oblikom poput ljudi, pa ih je postupno nadrasla. Svaka ju je promjena činila moćnijom i punijom mržnje zbog toga što je zaboravljena.
Kad se Logos napokon sjetio Zaboravljenoga, bilo je prekasno. Nastalo je biće koje se nazvalo Pathos. Moć mu je bila ravna Logosovoj, ali nije imao njegovo suosjećanje. Želio je izobličiti ono što je Logos brižno stvorio. Prvi čin osvete bio je unošenje Promjene u svijet.
Tako su nastala četiri godišnja doba, dan i noć, život i smrt. Ali Pathos je želio da Logos osjeti i bol napuštanja. Uzeo je pregršt pijeska i svako zrno ispunio mračnim osjećajima i porivima koji će postati ljudski grijesi. Zatim ih je usadio u ljudsku prirodu. Ljudi su se okrenuli od Logosa i upoznali pohlepu, požudu te želju za vladanjem i uništenjem.
Smrt koju je donio Pathos razorila je Logosov san o svijetu koji će zauvijek zadržati svoj sjaj. Logos je mogao stvarati, ali nije mogao obnavljati život. Iako to Pathos nije namjeravao, razlika između života i smrti rodila je novo biće. Obnavljanje života iz energije preostale nakon smrti postalo je zadaća nove božice: Akare, božice života.
Akara je bila povezana sa svakim živim bićem. Gledala je kako stari slabe i umiru te njegovala mlade koji će ih naslijediti. Razumjela je stvorenja na načine koji Logosu nisu bili dostupni. Voljela ih je kao svoju, premda je nisu štovala. S vremenom je vidjela da se Logos sve više povlači u tugu. Zanemarivao je svoje tvorevine jer nije mogao podnijeti njihove promjene, osobito smrt. Akara je očajavala što život više ne napreduje kao nekoć pod vodstvom stvoritelja.
Ljudi su ponekad molili:
„Mi smo tvoja djeca,
iako zaboravljena,
nemoj nas napustiti.”
„Možda bih ih trebala prihvatiti kao svoju djecu”, pomislila je.
Logos je osjetio njezine misli i uplašio se da će potpuno izgubiti svoje tvorevine. Obećao je ponovno preuzeti odgovornost, pa je božica zasad bila zadovoljna.
Tek što je počeo ispunjavati obećanje, Pathos se vratio. Odlučio je izopačiti najranije Logosove tvorevine: planine na kojima je prvi put osjetio vjetar i dotaknuo oblake. Prizvao je vatru iz dubina Carnaca. Užasnut uništenjem voljenih planina, Logos ga nije mogao zaustaviti. Razorne sile zapalile su šume i zakuhale rijeke. Ljudi su skamenjeni gledali prizor, a mnogi su izgubili živote.
Logos se ponovno povukao u očaj i prestao mariti za svijet koji više nije doživljavao svojim.
Akara je odlučila preuzeti njegovu ulogu. Znala je da je neće lako prepustiti, pa je, navodno za dobro života, skovala plan da ukloni malodušnog Logosa i nemilosrdnog Pathosa.
Njezina je izopačena želja stvorila novog boga: Cyphera. On nije poznavao ništa osim uništenja i obmane.
Rekla je Logosu: „On ima moć uništenja, ništa više ni manje. Njome se možeš riješiti Pathosa.”
Oduševljen Logos odmah je krenuo tražiti Cyphera. Sanjajući o obnovi svijeta, nije primijetio božičin osmijeh.
Cypher nije bio oličenje moći kakvo je Logos zamišljao. Djelovao je krhko i iscrpljeno, posve suprotno veličanstvenosti. Ipak, Logos je vjerovao božici života i zamolio ga za pomoć.
Nije znao da je Akara već ponudila Cypheru priliku da uništi oba boga. „Prvo ubij Pathosa”, savjetovala mu je. „Logos je idealist i slab; njega možeš ubiti kad poželiš.”
Za borbu s Pathosom Logos je oko sebe okupio oblake i od njih načinio mač čija je ljepota prikrivala smrtonosnost. Predao ga je Cypheru i zajedno su krenuli u najdublju dolinu Carnaca, gdje je živio Pathos.
Pathos je izašao iz sjena s kopljem od nadnaravnog drveta. Zračilo je životom i spokojem. Samo je jedno biće moglo stvoriti takvo oružje, a ona ih je promatrala izdaleka.
Borba je bila kratka i silovita, bez riječi. Cypher je napao blistavim mačem, a Pathos odbijao udarac za udarcem. Logos je promatrao, nadajući se Pathosovu kraju. Podjednako snažni, suparnici su posegnuli za vlastitim moćima. Pathos je uklonio sunce i zvijezde, uronivši svijet u tamu. Cypher je načas oslijepio. Pathosovo koplje okrznulo mu je rame i zasjalo zeleno. No upravo je ta svjetlost omogućila Cypheru da vidi i odsiječe Pathosovu lijevu ruku.
Pathos je zaurlao od boli i pao na koljena, gubeći životnu snagu. Dok su ga Logos i Cypher pobjednički gledali, dogodila se nevidljiva promjena. Tijela su ostala ista, ali su njihove životne sile zamijenile mjesta. Pathos je čarolijom promjene prešao u Cypherovo tijelo, a Cypherova bit u ranjeno tijelo koje je netom osakatio.
Unatoč boli, Cypherov duh nije pristao umrijeti. Bacio je koplje u svoje nekadašnje tijelo. Pathos, zanesen vlastitom domišljatošću, nije vidio napad. Čarobno koplje probilo mu je srce i uništilo ga.
Pathos je bio mrtav, a Cypher na samrti. Tada je Cypher shvatio da više nema samo moć uništenja. Zamjena duša dala mu je i dio Pathosove moći promjene. Zaustavio je krvarenje te istegnuo tetive i kosti dok nije obnovio izgubljenu ruku.
Oporavljen je ustao i povikao: „Ponovno sam rođen! Bojte me se, jer sada nemam ravnoga!”
Da pokaže snagu, razbio je dolinu i od ostataka stvorio spomenik, ne od kamena nego od stakla, s oštrim rubovima u svim smjerovima.
Ljudi su s vremenom dolazili diviti se građevini i odavati počast njezinu tvorcu, novom i moćnom biću Pathos-Cypher.
Nakon borbe i nastanka bića Pathos-Cypher promjene su zahvatile sam Carnac. Cvijeće je izgubilo miris, godišnja su doba postala nepredvidiva, a podzemna voda povremeno je izvirala smeđa, kao zahrđala. Još je promjena dolazilo.
Nije ih izazvao Pathos-Cypher. Bio je zaokupljen pažnjom novih podanika.
Prošle su godine i čovječanstvo se podijelilo na šest velikih kraljevstava: ratoborni pustinjski Hellsgarem; Buegrant s lukama i čeličnim brodovima; bijeli grad Arrdeam; Planisad, poznat po obilnim žetvama; trgovačko središte Brisbia; te El Morad na krajnjem rubu svih kraljevstava.
Promjene nisu zahvatile samo postojeća stvorenja. Svake je godine bilo više golemih bića nalik vukovima i medvjedima, ali mnogo strašnijih i nasilnijih. Pojavila su se i bića od kamena i magije. Najgori su bili oživljeni leševi koji su sav život željeli pretvoriti u stanje koje su poznavali: neživot.
Ubrzo ih je bilo toliko da ih ni gradovi s visokim zidinama i odlučnim braniteljima nisu mogli odbiti. Prvi je pao Planisad, pa su izvori hrane oslabjeli. Potom su pali Brisbia i Arrdeam. Nije preživio ni moćni barbarski Hellsgarem: stanovnici su sami zapalili grad da ga ne prepuste neprijatelju. Preživjeli su se ukrcali na brodove Buegranta, čiji su stanovnici također napuštali grad, i pobjegli u El Morad.
Kralj Manes primio je izbjeglice bez predrasuda. Sposobni su ušli u vojsku, jačajući obranu jedinog još nenapadnutog grada. Podignute su nove utvrde, dopremljene zalihe i iskovano više oružja. Stanovnici nisu namjeravali dopustiti pad grada, a izbjeglice su ostale odane novom domu. El Morad postao je posljednje ljudsko uporište. Njegov bi pad značio propast čovječanstva.
Sedam dugih godina borili su se protiv nemrtvih i drugih čudovišta. Kralj Manes cijelo se vrijeme molio bogovima koji kao da nisu ni čuli ni vidjeli. No ljudi su izdržali i postajali snažniji.
Nakon prve dvije godine navikli su se na napade i usavršili ratovanje. Odvažili su se izaći izvan zidina. Tuneli u planinama iza grada osigurali su metale, a naoružane skupine donosile su drvo iz šuma. Hrana je isprva bila problem, ali preseljenjem velikog dijela stanovništva u planine i podzemlje oslobođeno je dovoljno prostora unutar zidina za usjeve.
Treće su godine iskusni ratnici počeli loviti čudovišta umjesto samo čekati napade. Vraćali su se s pričama o pustolovinama i slavi. Organizirali su se u skupine koje će postati poznate kao Vitezovi. Živjeli su odvojeno od El Morada i posvetili se dužnosti; neki su naučili magiju i liječenje. Kako su godine prolazile, njihova je moć rasla.
Posljednje noći sedme godine dogodilo se nešto neobično. Na grad je počela padati crvena kiša. Daleko se pojavila zelena magla i polako približavala. Oglasila se uzbuna. Prvi put nakon godina svi su potrčali prema vratima, a mnogi priznali da ih je strah.
Manes se ponovno pomolio svakome tko bi ga mogao čuti.
Ovaj put bog je odgovorio: „Što želiš od mene?”
„Moj narod umire svakoga dana. Molim te, pomozi nam.”
„Nema potrebe”, glasio je odgovor.
„Ali moj narod svakoga dana umire. A sada su stigle ova strašna kiša i magla, u kojima mnogi vide kraj svega. Postoji li veća potreba?”
„Nema potrebe.”
Kralj je molio: „Imaš moć; po tvojoj volji sve može ponovno biti dobro. Mi smo tek tvoji ponizni sluge.”
„Sluge nisu oslobođene posljedica, a moji ćete sluge postati. Danas se ne javljam da uslišim molitvu, nego da kažem kako vam je kraj blizu.”
Kralj se razljutio: „Ako nam nećeš pomoći, dočekat ćemo kraj zajedno.”
Ali bog je već otišao. Kralj nije znao ni koji mu je bog odgovorio: Logos, Akara ili Pathos-Cypher?
„Mora postojati nešto što možemo učiniti”, rekao je član vijeća, brišući znoj.
Njegov je susjed pokušavao suzbiti zijevanje. Bilo je kasno poslijepodne, a rasprava je trajala od prethodne noći, kad je bog odgovorio kralju.
Plemić iz Planisada ustao je i ponovno predložio bijeg od zelene magle. „Ne možemo samo čekati da nas proguta ovaj užas koji se svakim danom približava.”
Nijedan izvidnik nije se vratio. Plemić je smatrao da trebaju pobjeći dok još imaju vremena.
Drugi su tvrdili da bi preseljenje svih trajalo danima. Bili bi uhvaćeni tijekom bijega, bez zaštite utvrđenoga grada.
„Ne, ubit ćemo boga i sve će opet biti dobro”, rekao je odvažni Erenion, zamahnuvši rukom tako da je gotovo srušio umornog slugu koji mu je punio pehar.
„Da!” složio se barbar. „Već smo bježali i preživjeli smo samo zato što smo ovdje pružili otpor. Borili smo se prije, borit ćemo se opet. Neka dođu!”
Vijeće je uzavrelo. Nije to bio prvi prijedlog borbe s bogom. Mnogi su mislili da je to jedino rješenje, ali su se bojali.
„Jeste li ludi? Cypher je BOG!” viknuo je netko.
„To je Pathos, budalo! Ne daj se prevariti!”
„Sumnjam da iza svega zapravo stoji drugi bog”, rekao je manji plemić, poznatiji po čitanju knjiga nego po korisnim djelima.
Tada je kralj ustao: „Ostat ćemo, ali nećemo se boriti. Pozovite Vitezove.”
Vitezovi su prošli kroz vrata dvorca uz klicanje cijeloga naroda. Bili su junaci iz legendi, oni koji će spasiti sve. U novim oklopima i s ulaštenim mačevima doista su izgledali poput junaka starih priča. Nitko nije vjerovao da će podbaciti.
Gotovo tristo vitezova krenulo je u potragu za bogom. Legenda je govorila da je davno sagradio stakleni spomenik i da živi pokraj njega, okružen sljedbenicima koji ispunjavaju svaku njegovu potrebu.
Vođeni tek pričama za djecu, pošli su u divljinu. U šumama su ubijali svako zlo stvorenje na koje bi naišli, ali takvih je susreta bilo malo. Kao da se većina čudovišta koja su inače lovili preselila drugamo.
Jedne ih je noći obuzeo umor i pali su u dubok san. Sanjali su mjesto blizu doline, s ljudima. Isprva su bili ushićeni, misleći da su pronašli odredište. No izbliza su vidjeli očajna i umorna lica, bez trunka radosti. Shvatili su da je to bogovo boravište, a ljudi nisu odani podanici nego robovi. Približavali su se spomeniku, ali su prije osjetili nego vidjeli ruku koja im zaklanja pogled. San je završio, no spavali su do jutra.
Viđeno ih je uznemirilo, ali nije oslabilo odlučnost. Sada su znali više. Nešto ih je vuklo prema zapadu, kao da su znali da ondje moraju biti. U srcima i mislima odzvanjala je davno zaboravljena molitva koju im je donio san:
„Mi smo tvoja djeca,
iako odavno zaboravljena,
nemoj nas napustiti.”
Vitezovi su danima jahali bez odmora. Ni oni ni njihove životinje nisu osjećali glad ni umor. San i molitva davali su im snagu. Napokon se pojavio golem spomenik koji je svjetlucao poput dijamanta. Ni prizor iz sna nije ih pripremio za njegovu veličanstvenost.
No pred njim ih je zaustavila neprolazna prepreka. Ništa se nije vidjelo, ali konji nisu htjeli prijeći nevidljivu granicu. Ni oni koji su sjahali nisu mogli naprijed. Želja za ulaskom kao da je nestajala čim bi joj se približili.
Do podneva nitko nije prešao, ali se krajolik mijenjao. Šuma i trava nestajale su poput privida. Zemlja se brzo sušila i pucala. Odjednom se tlo urušilo i svi su pali u golemu pukotinu.
Mnogi su bili ozlijeđeni, neki su poginuli. Preživjeli su se našli u spilji okruženi svim čudovištima koja su ikad susreli, i nekima koja nikad nisu vidjeli. Tu su se sakrila zla bića iz šuma.
Iznad svih je stajao Pathos-Cypher.
Na njegov jedva primjetan znak napali su sa svih strana. Vitezovi su načinili krug od štitova, štiteći ranjene i iscjelitelje u sredini. Bili su vješti, ali ih je bivalo sve manje, dok neumornim neprijateljima nije bilo kraja.
Kad ih je ostalo manje od pedeset, napad je stao. Čudovišta su se povukla, a bog prišao. Želio je da ga smrtnici vide prije propasti. Izbliza, osim golemog tijela, nije izgledao mnogo drukčije od starca. Nije bio strašni ratnik kojeg su očekivali.
„Dobro došli, Vitezovi. Vidim da ste umorni”, narugao se.
Nisu odgovorili. Mačevaoci su odabrali mete i zabili mačeve, a čarobnjaci skupili moć za jedan veliki napad. Vatra i munje spržile su preostala bića. Pathos-Cypher mogao je samo gledati kako većina pogiba. Stradali su i neki vitezovi, ali na kraju nijedno čudovište nije stajalo; preživjela su ležala krvareći i bespomoćna. Preostali vitezovi okružili su boga.
Pokušati svladati boga tjelesnom snagom i svojim skromnim čarolijama bilo je ludost. Ali morali su pokušati.
Pathos-Cypher znao je da je snažniji od njihovih mačeva i čarolija, pa se nije bojao. Mahnuo je rukom i tijela poginulih vitezova počela su se micati. Uskoro će ustati i ubijati svoju nekadašnju braću. Kad je prvi zombi uhvatio pali mač, vatrene su riječi planule u mislima živih.
Počeli su pjevati molitvu iz sna:
„Mi smo tvoja djeca,
iako odavno zaboravljena,
nemoj nas napustiti.”
Sve više poginulih ustajalo je i ponovno se naoružavalo. Nikad vitezovi nisu istodobno osjećali toliki strah i toliku nadu. Nastavili su:
„Mi smo tvoja djeca,
iako odavno zaboravljena,
nemoj nas napustiti.”
Riječi su sve glasnije odzvanjale spiljom i drevnim zidovima:
„Opet smo uz tebe,
možeš nas čuti,
poslušaj našu molbu.”
Pathos-Cypher nije mario za molitvu i raspalio je svoju moć. Vitezovi su ostali nepokolebljivi.
„Kraj je blizu,
želimo se vratiti onome što je bilo,
primi nas kući.”
Poput munje bljesnula je svjetlost s neba. Logos Stvoritelj podigao je snažan luk i odapeo strijelu žive energije, hranjene molitvama za spas i zelenkastom čarobnom moći. Pogodila je izopačeno srce Pathos-Cyphera koji nije mogao vjerovati što se događa.
Posljednjom snagom prokleo je vitezove: „Svatko tko me progonio bit će proklet mojom crnom krvlju!”
Rasprsnuo se u svjetlost koja bi zaslijepila svakoga bez Logosova blagoslova, a potom otišla u mističnu prazninu.
Dva glasa puna ljubavi rekla su: „Dugo smo se vraćali k vama. Dobro došli kući.”
Neki su vitezovi šapnuli: „Logos.”
Drugi su promrmljali: „Akara.”
Porazom Pathos-Cyphera prestale su crvena kiša i zelena magla. Vitezovi su se vratili u El Morad, gdje su svi slavili. Sedmogodišnji rat završio je pobjedom. Priče o njihovu podvigu brzo su se širile, a Logosu i Akari podizani su hramovi i svetišta. Učenjaci su raspravljali kako su se dva boga ponovno ujedinila i što ih je tome privelo.
Čovječanstvo je opet napredovalo, a nitko se nije sjetio osvete koju je Pathos-Cypher obećao strašnim prokletstvom.
U miru su ljudi izašli iz grada. Iza zidina nastala su mala gospodarstva, potom udaljenije plantaže sa svim vrstama usjeva. Rasla su sela, stanovništvo se selilo i civilizirani se svijet širio.
No mir u El Moradu nije dugo trajao.
Vitezovi koji su započeli novi život dobili su djecu s prokletom crnom krvlju Pathos-Cyphera.
Zlo u toj krvi izazvalo je bolest, a kraljevstvo je pogodila kuga. Kad su saznali uzrok, ljudi su se razbjesnili. Neka izobličena i zastrašujuća djeca otjerana su u divljinu; druga su se skrivala u mračnim, vlažnim kanalima grada. Nazvali su ih Tuarecima.
Svećenici su ih hvatali, uvjereni da su zli. Djeca Vitezova živjela su kao robovi u gradu koji su njihovi roditelji spasili.
Među njima je izrastao vođa koji ih je želio osloboditi straha i srama. Učio ih je borbi i preživljavanju u divljini. Zvao se Zignon, junak i duhovni vođa Tuareka. Poveo ih je na sjever, gdje su se putem stalno borili s preostalim Pathosovim slugama i vojnicima El Morada koji su ih progonili.
Često gladni i uvijek promrzli, prešli su planine Eslanta, koje su smatrali krajem svijeta. Na ledenoj ravnici iza njih stajao je dvorac Luferson, na mjestu gdje je počelo Pathosovo uništenje. Ondje su bili sigurni od potjere, pa je Zignon osnovao kraljevstvo Karus. No mnogi Tuareci nisu izdržali klimu i umrli su. Dio preživjelih zamjerao mu je što ih je doveo u tako surovu zemlju.
Molio je Logosa da ih spasi, ali nije dobio odgovor. Logos je stvorio ljude, ne ta promijenjena bića. Premda su bili djeca ljudi i potomci junaka, Tuareci su bili zanemareni i osjećali su se izdano.
Ipak, jedna je božica odgovorila Zignonu. Nije rekla ime, samo se nasmiješila: „Moji su planovi napokon postali stvarnost. Sada i ja imam svoju djecu.”
Uz njezinu tajanstvenu potporu Zignon se zakleo srušiti El Morad radi osvete za poniženje i ugnjetavanje svog naroda.
Tako je započeo Vječni rat.
Mnogi su junaci poginuli u Vječnom ratu između Karusa i El Morada, ali nitko nije dosegao hrabrost i žestinu Ronarka. Taj čarobnjak iz El Morada bio je poznat po neustrašivim jurišima uz povik „Za Logosa!”. Nenadmašnim čarolijama uništavao je svakog protivnika. No i junaci besmrtne slave imaju smrtna tijela.
Mjesto na kojem je navodno poginuo nazvano je Ronark Land u njegovu čast. Ali Ronark nije pao. Akara je vidjela da ga nijedan Tuarek ne može svladati, pa ga je otela iz dvoboja i zatvorila u čarobnu kuglu. Molio je Logosa za pomoć, ali kao da ga nitko nije čuo. Unatoč tome, njegova volja i vjera nisu slomljene.
Jedne je noći Logos došao u njegov san i dao mu moć da upije čarobnu tamnicu i zadrži njezinu snagu u tijelu. Kad se probudio, počeo je izvoditi čaroliju oslobođenja. Nakon dugog vremena upio je tamnicu u cijelosti i pobjegao Akari. Snaga čarolije moćnog boga učinila je njegovo tijelo besmrtnim i pretvorila ga u boga.
Vječni rat sada ponovno bjesni u Ronark Landu. Nešto pokreće El Morad i Karus. Iznad krvavih sukoba čuje se snažan glas:
„Čuvaj se, Akara! Tvoja me prijevara odvela iz bitke, ali tvoja me magija učinila bogom! Carnac, postoji bog Vitezova! Svi moraju doći i boriti se!”
Ronarkov preobražaj dao mu je besmrtnost, ali ne i svemoć. Mogao je ubiti najjače prvake Karusa, čak i nekoliko odjednom, ali nije mogao zaustaviti cijelu vojsku. Karus ga je taktikom i disciplinom svladavao, no svaki ga je put besmrtna energija vraćala u život. Svako uskrsnuće bilo je muka. Ljutio se na Logosa zbog beskrajnog bola i na Akaru zbog zatočenja. Besmrtnost je doživljavao kao okrutnu šalu, ne blagoslov, a katkad je priželjkivao razorne moći Cyphera ili Pathosa.
Tražio je u mističnim prazninama ostatke njihove moći. Noćima i tjednima nije uspijevao. Zatim ih je pronašao pred zoru, ne na nebu nego u dolini u kojoj se okupila vojska El Morada. Ushićeno je povikao: napokon će slomiti Karus, a potom riješiti račune s Logosom.
Kad je sunce izronilo iznad planina, prošao je kroz redove El Morada do središta bojišta. Izazivao je Karus, prijeteći uništenjem vojnika i njihovih obitelji. Nisu marili za njegovo samopouzdanje nego su jurnuli da ga ponovno obore. Svojima je zapovjedio da ne napadaju: upravo će vidjeti najveći ratni pothvat u povijesti.
Ronark je opet ubijen.
Bol povratka bila je jača nego ikad. Razjaren, shvatio je da pronađena moć nije potpuno uništenje, nego malen dio biti Cyphera i Pathosa. Počeo je skupljati sve dijelove rasute po Carnacu. Biljke su ih upile poput svjetlosti, a zatim ih pojela stvorenja. Nije mogao uzeti moć iz tih bića bez ubijanja, pa je vojnicima naredio nesputano klanje kako bi mu pomogli prikupiti sve.
Logos i Akara osjetili su rast njegove snage. Morali su nekome drugome dati iste sposobnosti: suparniku koji ga može svladati, ali ne želi uništiti bogove.
Izabrali su Girakona, mladog neporaženog ratnika koji je želio osvetu Ronarku, ali ne i apsolutnu moć. U Ardreamu je postao poznat po okupljanju svojih ljudi i pobjedama čak i protiv naizgled nemogućih izgleda.
Majka mu je bila među prvim Pury Tuarecima koji su pobjegli iz El Morada. Odrastao je znajući da je njegov narod na rubu uništenja. Želio ga je osloboditi nepravde i tiranije, što su mnogi smatrali slabim ciljem. Oni su htjeli potpunu pobjedu i preokret uloga. Girakon je želio mir, sve do napada na Sharine. Tada su njegova majka i stotine drugih brutalno ubijeni. El Morad to je zvao „čišćenjem zemlje”, a on pozivom na potpunu osvetu. Njegova je odlučnost postala hladna i tvrda poput leda krajnjeg sjevera.
Akara mu je dala besmrtnost, a Logos čaroliju upijanja moći. Naredili su mu da prikupi što više ostataka Cyphera i Pathosa. Cijeli Karus trebao je ubijati stvorenja kako bi Girakon upio oslobođenu moć prije Ronarka. Snaga mu je brzo rasla i nije prestajao tražiti.
Obje su strane znale da će ona koja pomogne svojem junaku prikupiti više moći zauvijek uništiti neprijatelja.
Vječni rat, dotad beskrajna borba za osvetu, postao je oluja vođena opstankom: gubitnik će nestati.
Dok su vitezovi ubijali stvorenja i oslobađali dijelove Pathosa i Cyphera, Ronark i Girakon brzo su jačali. No neki su se bojali tih promjena. Ronark je očajnički želio još moći i kao da nije mario ni za što drugo. Girakon je, suprotno svojoj prirodi, postao agresivan prema vlastitim ratnicima. Šaputalo se da je u moći koju upijaju nešto izopačeno i pogrešno.
Kad su upijeni posljednji dijelovi, junaci su bili previše izjednačeni da jedan drugome silom oduzmu moć. Obojica su predvidjela posljednju bitku koja će odlučiti njihovu sudbinu i sudbinu naroda. Mračno odlučni, pripremali su najveći događaj od bijega u Moradon.
Tjednima su vojske ratovale u Ardreamu i Ronark Landu. Mržnja je rasla dok se nisu okupile na suprotnim stranama doline Lunar. Njihov se urlik pri jurišu čuo do Akare i Logosa koji su gledali s neba.
U srcu najžešće borbe susreli su se Ronark i Girakon. Prizivali su paklene moći da spale i zalede protivnika, ali to ih nije moglo uništiti. Udarci su tresli zemlju, a bića od leda i vatre jezivo vrištala. Boj se počeo vrtjeti oko njihova dvoboja poput golemog vrtloga.
Ronark je zadao presudan udarac. Girakon je posrnuo, a tren slabosti postao mu je kraj. Završni udarac oslobodio je njegovu moć. Kad ju je Ronark upio, potamnio je. Izgubljene moći Pathosa i Cyphera ponovno su se spojile i stekle svijest u njegovu tijelu. Biće Pathos-Cypher opet je bilo cjelovito.
Iznenada su ga okružili Glasnici Pathosa. „Napokon smo te pronašli, gospodaru. Dugo te nismo mogli naći. Prikupili smo anti-energiju kako si naredio. Čeka te u kristalu u Moradonu.” Privukla ih je bit njihova nekadašnjeg gospodara.
Ronark je viknuo tako da se čulo diljem Adonisa: „Čujte me, ljudi Carnaca! Danas ću preuzeti moć koja mi pripada. U Moradon!”
Otišao je ravno do golemog kristala u središtu grada i počeo upijati energiju. Pojavili su se Glasnici. Vitezovi su ih napali, nadajući se da će probiti redove i ubiti Ronarka, ali nisu imali izgleda.
Usred kaosa odjeknuo je hladan Akarin glas: „Neću dopustiti da uništiš moj narod. Danas ću te zauvijek zatočiti!” Svijet je planuo.
Iz rastaljene jezgre Carnaca izletjele su brojne vulkanske stijene i obrušile se na Ronarka. Zajednička snaga bila mu je prevelika. Nestao je pod njihovom težinom, a one su ga povukle duboko pod površinu, paleći slojeve zemlje.
Akara je pošla za njim i zemlji udahnula život i volju da ga drži zatočenim. U žurbi je zaboravila narediti stijenama da je slijede. Bez vodstva razarale su cijeli Moradon.
Logos je užasnuto gledao. Krivio je sebe jer je sve proizišlo iz njegova spletkarenja s Akarom. Njegova se tvorevina opet raspadala. Želio se povući u mistične praznine, ali ga je krivnja najprije navela da obnovi Moradon.
Obnovio je zemlju i biljke, stvorenjima dao nova boravišta. Grad je podigao iz dubina, a za zidove i tornjeve upotrijebio najčišće minerale. Velike ulice otvarale su se u prostrana dvorišta za najbolje junake Carnaca. Obnovu trgovine povjerio je Kaishanu, pod čijim će vodstvom Moradon napredovati.
Kad se Akara nakon nekoliko dana vratila, razbjesnila se. Činilo joj se da Logos želi ukrasti odanost njezina naroda. U Center Artifact dvorca Delos ulila je čistu snagu života koja neodoljivo privlači vitezove. Počela je i nagrađivati borbe za vlast nad dvorcem. Slava viteza sada je mogla rasti u Delosu.
Kad je Akara posjetila bojište na kojem je pao Girakon, zabrinula se jer nije oživio. Silovit izlazak biti Cyphera i Pathosa izgorio je njegovu vlastitu bit. Tijelo je ostalo besmrtno, ali više nikad neće biti isti. Tuga joj je bila velika, a bijes još veći. Svi mrtvi vojnici Karusa oko nje ustali su snagom koju je prizvala, ali Girakon je ostao nepomičan. Očajna, okupila je posljednje tragove davno usnulih drevnih duša u njegovo tijelo. Nije htjela izgubiti junaka.
Duboko pod Carnacom Ronarkova je tamnica bila dovršena. Zidovi su bili živi. Beskrajno strpljivo pratili su ga i smišljali odgovor na svaki pokušaj bijega. A pokušavao je: razornom moći uništavao je goleme količine kamena i ostavljao spilje veličine najvećih starih gradova. Moć promjene pretvarala je stijene u vodu koja je otjecala kroz pukotine, ali se kamen uvijek obnavljao. Akara je stvorila savršen zatvor.
S vremenom je Ronark otkrio da tankim nitima moći može dosegnuti površinu. Živi kamen nije vidio uporabu nekih sposobnosti, pa se pravio da spava. Kad bi dospio na površinu, Glasnici Pathosa dolazili su čuti kako je njihov gospodar. Tako je dobivao vijesti izvana.
Akara je napokon uspjela oživjeti Girakona. Ponovno je hodao, ali mu je tijelo jako ostarjelo, a želja za osvetom nestala. Malo se sjećao, a uspomene su bile mračne. U tihim noćima ponekad je osjećao neobjašnjivu privlačnost u jednom smjeru. Nije znao zašto, no ta mu je moć djelovala poznato i utješno.
Akarin je plan bio jednostavan: liječiti vitezove Karusa dok postupno nadjačavaju iscrpljeni El Morad. Bez junaka i boga protivnici neće imati izgleda. Njezin će narod napokon preokrenuti sudbinu, a El Morad postati porobljen. „Ovo je moje vrijeme. Ovo je moj svijet. Moj će narod dobiti slavu koju zaslužuje.”
Preko Glasnika Ronark je čuo za neumorne vitezove Karusa i razumio njezinu namjeru. Nada njegova naroda bila je njegov bijeg. Počeo je tražiti slabost zatvora, svjestan da će to biti dug i težak posao. Ali žive stijene morale su imati slabu točku. Kad je pronađe, Glasnici će donijeti potrebnu pomoć izvana.
Akarin je početni cilj bio jednostavan: donijeti pravdu Karusu. Željela je samo dovoljno zemlje od El Morada da njezin narod živi dobro i može se braniti. No stvari su se promijenile.
Prva je bitka završila potpunim porazom El Morada i mnogim žrtvama. Sljedeće su donijele još više krvi. Pokolj je oslobodio golemu životnu silu kojom je Akara mogla upravljati. Otkrila je užitak u mijenjanju samoga tkiva života. Osveta je prerasla u želju za sustavnim uništenjem El Morada.
Razaranje je stiglo sve do zidina njegova dvorca. Kao na početku, bio je posljednji bedem gotovo poraženoga naroda.
Jednog dana ili noći, koje više nije mogao razlikovati, Ronark je počeo mukotrpno provlačiti nit moći kroz živi kamen tamnice. Polako je pronašao put do površine i počeo dozivati Glasnike. Upravo kad je doznao da Akara kreće na dvorac El Morad, niz njegovu vezu s vanjskim svijetom prostrujila je golema nepoznata snaga. Nije stigao reagirati; sve je postalo zasljepljujuće bijelo.
Osjetio je vrelinu, pečenje i bol u očima. Shvatio je da ga muči sunce. Sabrao se i pretražio okolinu, očekujući novu okrutnu tamnicu. Ali nije bilo zidova ni zamki. Samo je hladna praznina upijala njegovu moć.
Ležeći na leđima okrenuo se prema njezinu izvoru. Tamni je lik, čak i na podnevnom suncu, sjedio i mirno ga gledao. Ustao je, prišao i pružio ruku. Hrapavim glasom i nepoznatim naglaskom rekao je: „Dođi. Mnogo toga moramo učiniti. Možda ćeš uživati u ovome.”
Ruka je bila gruba i snažnija nego što je očekivao; lako ga je podigla. Neznanac je nešto promrmljao i obavila ih je mutna magla. Potom je Ronark osjetio udarce projektila katapulta po zidinama dvorca El Morad. Stranac se okrenuo vojsci Karusa koja je napredovala i tiho rekao: „Dakle, došlo je do ovoga.”
„Akara radi ono što je Logos izričito zabranio. Sudjeluje u ubijanju da bi upravljala oslobođenim životnim silama. Tako je oslabila veze ovoga svijeta da sam to osjetio i u svojim dalekim zemljama. Ako danas uspije, možda ni Logos neće moći spriječiti raspad samoga postojanja Carnaca.”
„Ako nosiš bijes prema Akari, iskoristi ga. Trebat će ti. Nije više ona mala božica koju si poznavao. Moć joj je silno porasla i opijena je njome. Danas se ne borimo samo za tvoj narod nego za cijeli Carnac.”
Ronark je primijetio da njegov pratilac skuplja snagu u svjetlucavu kuglu među dlanovima. Dodirom oklopljenog prsta debela grimizna vrpca počela se uvijati prema središtu. Prije nego što je shvatio što je to, stranac se okrenuo i bacio kuglu preko zida prema nadolazećoj vojsci.
Znao je da on i pratilac mogu zaokupiti Akaru. Ali za odbijanje bijesa čitavog Karusa, usmjerenog na konačno uništenje El Morada, bit će potrebna golema hrabrost. Poželio je biti uz vitezove u prvom sudaru bojnih redova. Prije nego što je nastavio razmišljati, Akara je na njega usmjerila puni bijes oluje. Koliko god djelovao sigurno i odlučno, još je sumnjao može li se njegov voljeni Carnac spasiti.